Stream of Unconsciousness

Do unto others as they've done to you.

Koliko je opravdano navedena izjava?

…

Želite li dugi ili kratki odgovor?

(rhetorical question)

Uzmimo nekoliko hipotetskih situacija (i pokušajmo ih actually i pročitati).

Prvo, upoznajmo likove (i ne, nema Ljudevita :P ).

Marko i Josip su bipedalna stvorenja sumnjivog karaktera i upitnog moralnog koda, i.e. ljudi. Sad, ti [gestures « with fingures] ljudi [/gestures « with fingures] imaju nesreću svakodnevno komunicirati i biti u stalnom kontaktu jer zajedno rade.

Priča broj jedan:
Prije mjesec dana, Marko je zamolio Josipa da riješi određenu papirologiju za njega što je Josip, jer je tog trenutka bio žestoko napušen, prihvatio. Kada je papirologija bila završena, Marko je preuzeo svu slavu rješavanja tog problema. Da priča bude zanimljivija, kad su svi kasnije pili pive u obližnjem bircu, Marko je pred svojim kolegama podjebavao Josipa i vrijeđao ga.

Kraj priče broj jedan, verzija jedan:
Josipu je dopizdilo pa su se oni dva počeli fatati i tuči. Tijekom naguravanja je Marko, koji je fizički jači, nezgodno odgurnuo Josipa koji je pao i raspidzio se na rubu bara. Josip se oporavio, no mržnja između njega i Marka nije prošla.

Kraj priče broj jedan, verzija dva:
Josip, budući da se ravna prema 'Čini drugima kako želiš da oni tebi čine', progutao uvrede i nastavio biti ljubazan prema Marku. Kad se opet nakupilo papirologije, situacija se ponovila – Marko je opet htio da Josip to riješi, a Josip je, mumljajući svoju mantru, to i učinio. Iskorištavanje se nastavilo.


U prvoj verziji, Josip se vodio 'Čini drugima kao što oni tebi čine' te je došlo do žestoke svađe koja je završila još većom mržnjom i povećavanjem jaza između dvojice kolega. U drugoj verziji, however, Josip se vodio suprotnim idejama te je, kao nagradu za svoju dobrotu i trud, dobio Markovo kontinuirano iskorištavanje.


Priča broj dva:
Marko je proteklih par dana bio dobar prema Josipu (ne na taj način, prokleti perverznjaci), pokazivao je interes za njega (Opet! Ne tako.) i pokazivao humanost nesvojstvenu ljudima – iz čisto slučajnih razloga, moram odmah napomenuti. Nije Marko odjednom postigao prosvjetljenje već se jednostavno tako potrefilo.

Kraj priče broj dva, verzija jedan:
Josip je, uvidjevši Markovu ljubaznost, odlučio uzvratiti istom mjerom te tjedan dana nije bilo svađe između te dvojice ljudi. Pače, Marko je jednom prilikom pružio Josipu pomoć (for the love of CTHULHU! Kako pokvarene umove imate), a kada je trebalo uzvratiti istom mjerom, Josip je bio more than willing. Nakon što je tjedan prošao, Marko se vratio starim navikama te nastavio vrijeđati i Josipa. Kada je, u slijedećem tjednu, zatražio pomoć od Josipa, za uzvrat je dobio samo par sočnih šarolikih metafora i srednji prst Josipove desne šake. Uvidjevši gdje je pogriješio (pa makar mu to Josip mora objasniti na Markov 'Wtf? A prošli tjedan si mogao!'), Marko ima opciju nastaviti biti *derogativni naziv za ženski spolni organ* i ne dobiti ništa, ili biti čovjek i dobiti što zaslužuje.

Kraj priče broj dva, verzija dva:
Josip je, vodeći se 'Čini drugima kako želiš da tebi čine', bio ljubazan prema Marku, uvjeren da se njegov optimizam ipak isplatio. Slijedeći tjedan Marka je prošlo dobro raspoloženje i sve se vratilo na staro. Josip je i dalje bio ljubazan i pristojan, no Marko nije. Sasvim suprotno.


Vodeći se 'Do unto others as they've done to you', dvojica dolaze do nekog razumijevanja, dok u drugoj dolazi do iskorištavanja.



Primjeri su lameass jer su izmišljeni, a ne uzeti iz stvarnog života – iako, uzevši u obzir kaotičnu narav svemira, sasvim su mogući. Ono što sam htio pokazati (iako sa upitnom uspješnošću, no zato su tu veliki klimaktični monolozi koji sve razjasne jadnom puku, a i samom autoru) jest da su veće šanse da Marko shvati da će, ako se ponaša prema Josipu kao prema čovjeku, dobiti natrag isti tretman (i to sve na temelju iskustva, nakon što se par puta opeče), veće nego da Marko doživi trenutno prosvjetljenje kad mu ionako sve ide u korist ako se ponaša prema Josipu kao prema zadnjem govnu.

Eto, rekao sam što sam htio reći da vrlo običan način bez pozivanja na neke fiktivne argumente koje sam ja sam sebi dao dok sam se svađao sam sa sobom dok sam bio sam u sobi.

I tend to do that.

Uostalom, najplodnije rasprave sam imao sam sa sobom. Šteta što ih nitko osim mene nije čuo.

Basically, ljudi uvijek pretpostave najgore – kada velim 'Do unto others as they've done to you', oni odmah vide opći kaos, ubijanje, silovanje i smrt, te to odbacuju kao nerealno, dok smiješkanje i prčenje s nadom u bolje sutra vide kao dobar način da ljudski rod napreduje.

Često se pozivam na čovjeka, no nemojte se prevariti – prezirem ljude. Ne govorim ovdje o čovjeku kao nečemu običnome, nečemu što ispadne majci iz *derogativni naziv za ženski spolni organ*, već o nečemu čemu treba težiti i čime se postaje. Govorim o čovjeku kojeg nema na svakom koraku i koji je, realno gledano, u manjini – govorim o stepskim vukovima, šišmišima, nosorozima i čudnovatim kljunašima. Radi njih mislim da je rat odvratna stvar – radi njih mislim da je svjetska glad očajna stvar – radi njih mislim da treba poštovati ljudska prava.

No, u svijetu punom ljudi, čovjeka je teško naći.

Do nekog naglog prosvjetljenja neće doći – činiti drugima kao što oni tebi čine ima isti efekt, na kraju krajeva, kao i činiti drugima ono što želiš da oni tebi čine, s tom razlikom da je progresivniji – dok je ovo drugo osuđeno na vječno stajanje na mjestu, prva opcija, dobro onima koji to zaslužuju, loše onima koji to traže, nas vodi uvijek naprijed; prema spasu ili provaliji, ali uvijek naprijed. Stajanjem na mjestu ne postajemo ljudi – čak niti biljke ne miruju, čak niti one ne njeguju svoj status quo već se trude dostići nove visine i nova mjesta.

A čovjek? Njemu je očito dovoljno gaziti u istom blatu, over and over and over again.

[ova priča je posvećena Apsolutno Jebenom Društvu unutar Ljudevitarskog Pokreta Mladih (AJD u LJPM), ma gdje bili {ipak je Ljudevit, well… Ljudevit. Jedan i jedini. *Njihov*.}]

Ušli su kroz prednja vrata u melodramatičnoj maniri.
«Avaj!» usklikne Dukat, njihov samoproglašeni vođa i guru. «Što li se samo dogodilo!»
Proučavao sam jutarnje novine (ništa se zanimljivog nije dogodilo) i lagodno pijuckao čaj od kamilice (zaboravio sam staviti šećer), tako da sam bio savršeno spokojan i indiferentan prema svijetu, istovremeno osjećajući nelagodu pri pomisli na skoro suočavanje sa njime. Srećom, nisam se morao dići s kauča da dođe do toga – svijet je sasvim očito bio spreman izaći mi u susret.
«Je li to pitanje ili konstatacija?» upitam srknuvši čaj radi efekta.
«Potonje, dragi Stršimire, potonje!» uzdahnuo je neutješni Dukat.
Njegove dvije sjene, momci sumnjivog pogleda i upitne odlučnosti, za koje je kružila priča da su nekoć imali karaktera i, pače, vlastito mišljenje, su stajali savršeno telasto u ležernoj intelektualnoj odjeći, Dukat-stil.
«Ovo je kraj civiliziranog svijeta kakvog poznajemo!» uskliknuo je Dukat pogođen duboko u dušu.
«Ah, zar opet?» upitam provjeravajući horoskop.
«Slušaj!» uporno će on. «Kako možeš tako hladnokrvno ignorirati kraj civilizacije kakvu poznajemo?»
«Ja ju ne poznajem najbolje,» ustvrdim. «Izašli smo par puta na kavu i to je sve.»
Mislim da ga je to uvrijedilo. Izjurio je van i zalupio vratima izrazito dramatično, što je srušilo sliku moje majke koja je visjela na zidu, a koja se nalazila na polici. Postupak su ponovile sjene – udarac, drhtaj police, udarac, pad police. Gutljaj čaja. Bolje da se dignem.

***

Susreo sam ih u obližnjoj kavani, klasičnom okupljalištu dekadentne elite, kako pijuckaju kavu i troše kisik. Nisam siguran zašto sam ih potražio, vjerojatno iz post-intelektualne dosade, prosvijetljenog malograđanstva koje želi razotkriti malograđanstvo drugih te tako nadići samo sebe.
Ili možda jednostavno iz dosade.
Potražio sam pogledom Dukata – to mu, naravno, nije pravo ime već umjetnička fekalija koja stoji kao metafora opskurnog potrošačkog društva, a ujedno i prvi tetrapak koji je zgrabio kad se pokušavao sjetiti umjetničkog imena. Prosvijetljenu priča je smislio naknadno.
Dovukao sam stolac do njihova stola.
«Da čujem u čemu je problem.»
Dukat si je pohotno oblizao usnice i uzbuđeno odgurnuo kavu.
«Dekadencija! Opskurnost! Eklezijalne transgresije!»
«Aha,» potvrdim naručivši čaj od kamilice. «Želiš da od tih riječi složim rečenicu ili što?»
«Ne, ne,» uvjeri me on. «To su bolje današnjeg društva.»
«Ah.»
Okrenuo sam se i pogledom potražio konobara s čajem, no on je tek sada krenuo uza šanka.
Dukat i prateći orkestar su me gledali sa zanimanjem.
«Ah?» upitno upitam.
«No?» pitao me vođa.
Zbunjeno sam raširio oči.
«No… što?» upitah.
«Imaš li što za reći?» pun nade me pogleda.
Razmislih malo o tome.
«Ne.»
Telad-manevar.
«Ne?»
«Ne.»
«*Ne* ne?» upita me Dukat.
«Ne ne,» potvrdih. «Ne u smislu negacije. Dvostruke, pače. To je sve ili si imao još štogod za reći kad si mi ujutro upao u stan?»
Moj sugovornik polagano zamijeni izraz zbunjenosti najodlučnijim bijesom, frčući nosom s neskrivenim prkosom.
«Tako dakle!» uzvikne naposljetku. «I ti si mi neki intelektualac! Uopće se ne brineš za neminovnu propast svijeta prouzrokovanu masovnim gubljenjem općeljudskih vrijednosti i dekadencijom morala zapadnjačkog i, pače, općepotrošačkog društva! Pitao si što se dogodilo---»
«Nisam.»
«Ipak ću ti reći! Shvatio sam greške svoje prošlosti – skinuo sam opskurnu masku dekadentnog licemjerja sa oronulog lica ljudske zvijeri! Odlučio sam napraviti nešto po tom pitanju – postao sam borac za pravdu, radikal, socijalist, pacifist, ateist, hipi i vegeterijanac! Ne nužno tim redoslijedom. A ti, Stršimire, ti si ostao najobičnije umišljeno snobovsko intelektualno đubre!»
Čaj je stigao tijekom monologa, tako da sam sada bio u prilici nadmoćno srknuti božanski nektar prije davanja odgovora uzbuđenom sugovorniku.
Učinio sam to.
«*Post*-intelektualno đubre,» ispravih ga.
Dukat trepne par puta, nesiguran na koji način da me sad uvrijedi.
«E, pa…» naposljetku izbaci. «Ipak si đubre! I smrdiš!»
Moj krhki ego se nije oporavio od te oštre, pronicljive i zbunjujuće dubokoumne primjedbe. Slijedeće tri sekunde.
«Dukate, ti slatkorječivo đubre!» uzvratim mu, te srknem još malo čaja.
Dukatov bolni usklik ispuni prostoriju te se on shrvano baci na koljena, proklinjući sve bogove koji su mu u danom trenutku pali na pamet.
«Ne zovi me tako! Više se ne javljam na to ime! To ime nema značenja za mene!»
«Mmm,» srk. «Zato si i tako skočio.»
«Da!» brzopleto usklikne umjetnik prije znan kao Dukat. «Od sada želim da me zoveš…»
Dramatična pauza.
«… Ljudevit.»
Ne bi vjerovali kako ljudevitarska deklaracija može ubiti napetost trenutka koji je, u granicama dobrog ukusa i građanske pristojnosti, zapravo i napet.
Zamišljeno srknuh.
«Ljudevit?»
«Ljudevit.»
Pauza.
«Želim li uopće znati zašto?»
Dijabolično pohotan sjaj se javi u Ljudevitovim očima.
«Čekaj…» uzdahnem umorno, dovršivši čaj. «Hoće li objašnjenje biti bez seksualnih konotacija, marksističkih poruka, trećih bradavica i oskudno odjevenih Ciganki?»
Tišina koje je uslijedila mi je dala do znanja da moj izljev emocija ne da nitko nije doživio, već nitko nije shvatio.
«Hoće li objašnjenje imati veze sa zdravim razumom?»
Klikeri su im na to proradili, te se Ljudevit ponovno smjesti u stolicu, sada smireniji i pribraniji.
«Da.»
Pokupio sam svoj kaput i brzo se digao.
«Onda me ne zanima.»
Nezainteresirano sam se okrenuo i došao do šanka, bacivši potreban iznos željeza na željnu gredu, usput najavivši svoje skoro plaćanje čaja koje je, ironije li, već bilo riješeno do trenutka kad sam dovršio rečenicu.
Kada sam se vratio do stola, Ljudevit i jedna sjena su se pokupili i bili su već na izlazu, dok je druga sjena, Sjeniša Mali, baš uzimao jaknu. Pomislih kako bi bilo zgodno provjeriti (valjda jer se opet javila ona prokleta dosada), da li ovce dijele pastirove misli ili bi se isplatilo naručiti janjetinu. Tko zna, možda je zanimljiv. Možda mi se ne bi gadio koliko i njegov gazda. Možda mi se uopće ne gadi.
«Pozdrav, Sjenišo, sjaju oka Ljudevitova,» dobacim mu spuštajući se na stolac i usput zakopčavajući kaput. «Kako ti stojiš sa socijalističkim vegetarijanstvom?»
Trepnuo je par puta, iznenađen što ga je netko pitao za njegovo mišljenje.
«Stvarno… Stvarno želiš znati?» zbunjeno promuca hrapavim glasom; zvuk proizašao iz glasnica koje su nakon bezbrojnih milenija pokušale proizvesti artikulirani mrmolj.
Potvrdno kimnuh, otkopčah kaput te se zavalih u stolicu.
«Pucaj.»
Pogledao je za Ljudevitom, vidio da ga nema te je i on konačno sjeo. Uzdahnuo je, kao da mu je velik teret pao sa srca, te počeo pričati.
Pričao mi je o svojim političkim uvjerenjima. Sinaj u podne. Margaret Thatcher na tripu. Slušao sam.
Bože, kako mi se gadi.


Disklejmer (koji je vjerojatno trebao ići na početak): Možebitne gramatičke, pravopisne, logičke i estetske greške su sasvim moguće, jer imam nasty habit ne provjeravati gramatičku, pravopisnu, logičku i estetsku točnost svojih tekstova što kao rezultat ima gramatički, pravopisno, logičko i estetski sjebane tekstove. Oh, well.

Vidim da ste se pretrgali od komentiranja. Jedan po jedan, ne svi odjednom. (potreba za pozornošću mode off)

Da rezimiram, pa makar nikoga ne bilo briga (kopi-pejst, pitaj Cthulhua od kud je to u originalu [courtesy of the beshtija]):

Šta je to Dungeons and Dragons?
-Dungeons and Dragons(DnD, D&D, ADnD, AD&D, deende,diendi, ajdienddi) je igra za 3(ko god kaže da ova igra može u dvoje laže ka pas)do beskonačno igrača. U njoj se skupi ta grupa blesana u kući nekog od njih(u daljnjem tekstu "onaj koga su zajebali") oko malo većeg stola, sa puno tekućine koje će unijet(a u kasnijem dijelu igre iznijet) u svoje organizme, sa hrpom grickalica ili štajegod onaj kojeg su zajebali uspija iskopat iz frižidera, hrpom fotokopiranog materijala i čudno oblikovanih kockica; pa se deru jedno na drugo sljedećih 3-6 sati.

Kako se igra DnD?
-Imaš dva tipa igrača: Dungeon master - njegov(ili njezin božepomozi) posao je da se živcira, dere na igrače glasnije od njih, ponavlja po stoti put citate iz knjiga, muči se nekoliko satim prije igre pripremit nešto dobro i razmišljat o tome zašto to radi kad igrači uvik ionako sve hoću pobit i skupit puno para...
Igrač - on(ili ona) predstavlja lika u svijetu u kojem se radnja događa.Taj lik je u osnovi sebično, škrto, moći-gladno, perverzno, đubre. Za bit igrač treba što čeće zaboravljat pravila, izvlačit svaku situaciju u svoju korist i naučit vješto varat u kockicama.

Šta je cilj igre?
-Ispričat sve nove viceve, baze, serije, filmove, knjige, stripove, igre,.... koje ste čuli/vidjeli/igrali/čitali/... dok ne dosadi.

Šta mi triba za igrat?
-Hrpa ljudi bez života van IRC-a, i netko tko je dovoljno glup da potroši masu para na knjige i masu vremena za naučit igrat.



I to je, more or less, to. Nemojte plakat i budite bez brige - slijedeći post je ubojito stereotipan.

Eto, da počnem završavati ono što sam htio reći. Slijedeći post je, fear not, samo epilog.

Objasnio sam što je D&D (koliko-toliko uspješno), odnosno dao sotonističku verziju objašnjenja, zatim sam predstavio kršćansku viziju D&D-a da bi sada još samo popunio eventualne rupe u sotonističkoj verziji.

O samoj igri i detaljima vezanoj uz nju ću vjerojatno jednog lijepog dana kada će padati žrtvene djevice sa neba napisati i objaviti ovdje, ali za sada se samozadovoljite osnovama.

Dakle, rekli smo da imamo DM-a (Dungeon Mastera – u drugim RPG sustavima se još naziva Game Master, Storyteller, Onaj-čije-ime-nećemo-spominjati, Tamni Gospodar i sl.) koji vodi priču koju sam zamisli (na temelju postojećeg svijeta ili vlastitih perverzija), te igrače koji vode svoje likove kroz tu priču i taj svijet u potrazi za blagom, pičićima i smislom života.

A oprema koja je potrebna? Osim pravilnika (sam pravilnik za igrače ima…*provjerava*…322 stranice, dok onaj za DM-a ima 333 stranice [HA! Suptilna asocijacija na 666!]), kojeg je dovoljno da jedan od igrača ima, ono što svi trebaju su kocke (ili kockice, ako se palite na deminutive). D&D se temelji na d20 sutavu (ovaj d označava die, odnosno dice – ne, nema veze sa ubijanjem i smrću, već se odnosi na engleski izraz za kocku) što znači da se najviše koristi dvadeseterostrana kocka (štručni naziv je neštoneštoaedar), a osim nje imamo dvanaesterostranu, deseterostranu, osmerostranu, šesterostranu (klasična kocka koja jedina actually i izgleda kao kocka) te četverostranu kocku. Mislim da su to sve.

Umjesto četverostrane kocke se koristi i piramida, no svodi se na isto.

Na prvi pogled je dosta komplicirano… no drugi pogled obično ubija kompleksnost.

Sve se svodi na to da likovi imaju skillove na koje troše bodove koje dobivaju na temelju inteligencije (ne igračeve…jadne bodove bi dobivali kad bi to bio slučaj) pa recimo da Bandich, level 3 rogue, ima (sveukupno) 12 bodova u Open Lock skill-u (koji, očito, služi za otvaranje zaključanih brava). Došavši do vrata koja su drskošću svojstvenom samo drvenim objektima odlučila biti zaključana, Bandich obavještava DM-a da želi pokušati svojim Open Lock skillom razbiti bravu.

DM se šeretski nasmiješi i veli 'Nema problema'…

Igrač koji igra lik Bandicha baca svoju dvadeseterostranu kocku (neštoneštoaedar) i dobivenom rezultatu dodaje 12 jer mu je toliki Otvor' Bravu skill.

Sad, sve radnje koje želite napraviti imaju određenu težinu (ne *sve*; hodanje i disanje funkcionira bez problema :P Stvari koje bi čak i mogli *ne* uspjeti iz prve obično imaju određenu težinu), tzv. DC ili Difficulty Class. Recimo da je DC za otvoriti tu bravu 20.

Bandich je, for the sake of argument, zarollavši (ah, engleštine li) d20 dobio 15. Naravno, to se *meni* nikad ne bi dogodilo, jer brojke više od 10 su neprihvatljive mojoj krhkoj karmi koja bi vjerojatno nepovratno urušila prostor-vremenski kontinuum kad bi actually dobio dobar roll.

But anyway.

Recimo da je đubre sretne ruke dobilo 15. 15 plus 12 (od Otvor' Brave) je 27, ako me matematika dobro služi, što je definitivno više od DC-a za otvaranje te brave. Dakle, Bandich je uspio otključati vrata (bez ključa :P) i sad će vjerojatno pokrasti sve što nije čavlima zabijeno za pod.

I na to se svodi cijela igra. Svaki lik ima svoj AC (Armor Class) koji određuje koliko ga je teško pogoditi – što je AC viši, to će on lakše izbjeći udarce. Kada nekoga napadate, roll koji trebate dobiti da ga pogodite mora sveukupno biti viši od AC-a osobe koju udarate, inače ste promašili… and that's it. Što god radili, uvijek imate jednu brojku koju morate postići i d20 koji morate baciti i nadati se čim većem broju – ostalo se svodi na uživljavanje u lik, sotonizam, pljačku, palež i silovanje.

You know. The good things in life.

Dakle, prošli puta sam spomenuo rase, klase, prase i ostale stvari koje se rimuju na –ase a bile bi oh-so-funny u kontekstu šale osnovnoškolca.

Right, što nam preostaje?

Pogledajmo http://www.espministries.com/topic_dungeons.htm, shall we?
Aah, vraćamo se na pitanje što je D&D… okay, čuli ste moju verziju. No, prava istina je slijedeća:

Dr. Gary North, author of None Dare Call It Witchcraft, says, ". . . after years of study of the history of occultism, after having researched a book on the subject, and after having consulted with scholars in the field of historical research, I can say with confidence: these games are the most effective, most magnificently packaged, most profitably marketed, most thoroughly researched introduction to the occult in man's recorded history."

IA! Jeste li uplašeni? Trebali bi biti. Nastavljamo.

After extensive research, the Christian Life Ministries concludes: "DUNGEONS & DRAGONS™ instead of a game is a teaching on demonology, witchcraft, voodoo, murder, rape, blasphemy, suicide, assassination, insanity, sex perversion, homosexuality, prostitution, Satan worship, gambling, Jungian psychology, barbarism, cannibalism, sadism, desecration, demon summoning. necromantics, divination and many more teachings, brought to you in living color direct from the pit of hell!!!"

GAAARRGGHHHHH!!!!!1113
And a YAARGGHHH to boot.
Obožavam rečenice sa puno uskličnika :) Time se valjda želi sugerirati da je govornik toliko uzbuđen da podijeli svoju najnoviju misao sa drugima da se ne može suzdržati i jednostavno mora veselo vikati!!!!!!!!!!!!!
Ah, kako vrckavo.

Zanimljivo kako je Satan worship svugdje.

'Što to gledaš?'
'Meh, Ljubav u zaleđu.'
'*gasp* SATAN WORSHIPPER!'

Ali, all in all, moram se složiti sa tom procjenom. Od kad igram D&D primijetio sam znatno povećanje užitka prilikom jedenja sirovog ljudskog mesa i brutalnog silovanja koza za mog Tamnog Gospodara. Da niti ne spomenem koristi necromancyja za postizanje bonera.

Ah, punovi. Gotta love 'em.

Ali dobro, barem znadem od kuda mi ta neodoljiva potreba za ubojstvom, silovanjem i blasfemijama koju osjećam svakodnevno. Ponekad se prokleto teško suzdržavati, osobito nakon D&D sessiona (pazite! PAZITE! Zove se *session*. A-HAW! Session ili… *dramatična tišina*… SABAT!) kada redovito imam napadaje ludila, barbarizma te prakticiram pomahnitale homoseksualne sadističke perverzije na demonima koje prizovemo prilikom sotonističkog bacanja kockica.

Moglo bi se reći da im nabijem rogove.

[Monty Python] Wink, wink, nudge, nudge, know what I mean, know what I mean, say no more, say no more. [/Monty Python]

A principle laid down long ago by God is: "For as he thinketh in his heart, so is he" (Proverbs 23:7). "Keep thy heart with all diligence; for out of it are the issues of life" (Proverbs 4:23). We are what we think. It is ridiculous to believe that people, young or old, can absorb their minds with violence, murder, human sacrifice, suicide, demonology, rape, desecration, defecation, sadism, cannibalism, sex perversion, insanity, prostitution, necromantics, Satan worship, witchcraft, and every other form of perverted and violent conduct without being intensely, and perhaps permanently, affected adversely. We ARE what we THINK!

Da, samo pogledajte mene – godine sotonističkog štovanja, silovanja, sadizma, kanibalizma, seksualnih perverzija, ludila, prostitucije, etc, su me učinile masivnom (erm, masovnim) ubojicom. Znate li vi koliko novih Hitlera odgaja D&D? Imate li uopće *NAJMANJU* ideju? NAZI-GROUNDHOGS WILL STEAL YOUR CHILDREN'S FUTURE!

I da, mi smo ono što mislimo! Nema veze što naša dijela govore drugačije – ako zamišljate da ste elf koji lukom i strijelom može otfikariti muhi lijevo jaje na 500 metara, onda to zaista i jeste.

Dakako, ovdje se poistovjećuje ono što mislimo sa onim što mislimo u srcu.

Ah, kako vrckavo.

Damn, kako mi se sviđa taj izraz.

Vrckavo.

Young person, if you want to be successful, productive, well-adjusted, and happy, then refuse to fill your wonderful mind with such garbage! Don't allow someone else to take control of your mind. Think too much of yourself to become a tool in the hands of those whose interest is to get your money and destroy your faith in God.

Da. Repent! REPENT! Kršćanstvo je puno bolja opcija od D&D-a – trebate kupiti samo jedan rulebook koji, doduše, ima samo Player's Handbook, ali u jednoj knjizi dobivate dvije edicije, Staru i Novu, pa birate s čime vam je ugodnije igrati. Broj rasa je, doduše, pomalo mizeran – pače, imate samo ljude kao odabir – ali klase su zgodne; ima ih od rimskog vojnika preko postolara do mesije, što je valjda isto kao da imate klase od fightera preko roguea do wizarda.

Kul je. Kod mesije čak dobijete resurrection kao class feature ako ste na dovoljno visokom levelu.

John Torell, with Christian Life Ministries in California, received a phone call from a medical doctor in Seattle, Washington. The doctor is treating a policeman for severe depression caused by the suicide of his sixteen-year-oId son. The son, who had been heavily involved in D&D™ for two years, shot himself with his father's service revolver.

Na ovakve argumente se uvijek odvalim. Sin se ubio *njegovim* pištoljem… ah, igrao je D&D. Onda već znamo zašto se ubio, nema neke potrebe tražiti dublji razlog! Bio je to vjerojatno dio nekog kanibalističkog homoseksualnog sotonističkog rituala. Da, must be it.

Some have argued that D&D™ is a healthy release of suppressed hostilities. But seeing the power that can be seized in games, psychiatrist Laurence Johnson cautions, "If I had a child who tended toward schizophrenia, I'd never let him near D&D™. There's a danger that it would reinforce feelings of grandiosity, of omnipotence. Reality and fantasy are hard enough for schizophrenics to differentiate."

Mmda… vjerojatno su zaboravili napomenuti da D&D potiče šizofreniju. Mi znamo da je tako.
The power that can be seized in games? Slažem se da netko tko ne zna razlikovati stvarnost od mašte ne bi trebao igrati D&D, no, s druge strane, ne bi trebao niti gledati televiziju niti čitati. Bilo što. Ever.
Uglavnom – ako netko ima psiholoških smetnji, treba li mu D&D da ga potakne da bude zločest? Hoće li ga uopće potaknuti? Jednako tako ga može u pojam ubiti prelazak preko ulice.

This reality distortion is frightening. A city police department in central Washington asks, "Are you a participant in Fantasy Role Games?" as a standard question . . . two people convicted of firing over three rounds into passing motor vehicles admitted that they "constantly fantasized killing someone." Other police departments have confirmed "some correlation" between Fantasy Role Playing Games and incidents showing up on their police blotter.

Heheh :D
Ako ne igrate D&D ne fantazirate o nasilju. Doobroo jeee :D

Many people have been innocently drawn into FRP Games. However, enough information is now available to reveal their true nature and real danger - so there's no need for wise and alert people to be further duped.

Da. Prvo vas privučemo obećanjima o razuzdanim orgijama i bludničenju nad životinjama, a onda, kad namanje to očekujete, vas uhvatimo u našu mrežu laži i sotonističkog štovanja.

To je D&D. No, really. *To* je D&D.

Da citiram Blind Guardian:
I cannot, I will not
Deny it's false innocence

Phear us.

Dungeons & Dragons – Christian Style

Danas ćemo pričati o tekstu na toj stranici i općenito o D&D-u… ovo će potrajati, a da sve bude preglednije napisat ću nekoliko postova na tu temu, pa kud pukne da pukne. Ako je koga ikad zanimalo više o tom RPG-u (ili o tome wtf je uopće RPG) ali se sramio pitati, ovdje može naći kakvo-takvo objašnjenje. Ako slučajno već znadete sve napisano, feel free zajebavati me ili nedajbože davati konstruktivne komentare. Pick and choose…

Dakle, za sve vas koji ste htjeli saznati što je to D&D, slijedi Jedino Pravo Objašnjenje™.

Što je D&D?

Dungeons and Dragons™ (commonly known as D&D™) is an elaborate fantasy game which evolved from the war games popular in the late 1950's. Instead of a historical battlefield and battle, D&D™ games are fought in the minds of the players as the DM (dungeon master, or god) sets the stage in the fantasy world. Each player assumes the identity of the character he creates. His creature is based on chance roll of the dice. Each character will have six basic abilities: strength, intelligence, wisdom, constitution, dexterity, and charisma. The manual guideline will determine whether the character will be "good" or "evil."

So far so good. Erm, «good». Ili «evil». Prva stvar koja zapne za oko jest kako se DM ovdje naziva i bog. Jest da bi se većina DM-a s tim složila, ali samo zato jer su narcisoidni seronje (yes, myself included :)), što je valjda prequisite da se bude DM. Dakle, u svojoj biti DM i jest bog u settingu u kojem se odvija trenutna kampanja (ili priča) – on određuje uvjete, objašnjava situaciju, miče brda i doline i razdvaja mora. On je prozor igrača u svijet mašte koji funkcionira na temelju radnji svih igrača, *uključujući* DM-a jer svatko daje svoj doprinos da se oživi cijela plejada likova i događaja.

Svatko ima svoj lik čija se osnova temelji na šest sposobnosti – snaga, spretnost (manje-više… sposobnost koordinacije), konstitucija, inteligencija, mudrost i karizma. Jest da su ovi prijevodi apsolutno besmisleni i beskorisni jer čak i ljudi koji ne znaju engleski kuže wtf je charisma ili intelligence, a prevesti constitution kao konstituciju neispirativno, ali bear with me. Zatim se uzima rasa kojoj pripada lik – ako idemo prema temeljnom D&D-u, na švedskom stolu imamo ljude, elfove (Ima elfova. Trebam li uopće dalje nabrajati?), patuljke, halflinge (čiji mi je prijevod lejm… uostalom kao i prevađati elfove kao vilenjake – halflinzi su zapravo hobbiti, ali nisu zbog autorskih prava), polu-orkove (jer su čisti orkovi toliko zli da im se spontano kvare zubi), gnomove i polu-eflove.

Odabir rase nije samo estetski već i određuje što vaš lik može, kako ga drugi prihvaćaju i općenito kakvom stilu igre naginjete. Recimo samo da polu-orkovi rade očajne goblene, dok elfovi mogu s iglom i 3 metara konca napraviti pokretnu teretanu za dvije osobe.

Brojčano to znači da elfovi dobivaju bonus na dexterity (+2 bonus, što znači da ako ste bacanjem šesterostranih kocki [bacaju se 4, ignorira najmanji broj i ostatak zbroji] dobili 16, efektivno imate dexterity 18) jer su spretni u tri silosa žita, ali –2 penalty na constitution jer su anoreksično krhki. Ja, recimo, imam –2 na oboje :)

Osobito prilikom hvatanja kikirikija :)

…

Nevermind.

ANYWAY.

Nakon rase, zgodno je odrediti klasu vašeg lika. To je najvažniji dio same izrade jer time *u potpunosti* određujete kako se lik snalazi u svijetu – u redu, taj *u potpunosti* je pomalo melodramatičan, ali ako odaberete klasu koja nije zamišljena za fine razgovore već bezbožno klanje, opcije vam se naglo smanjuju. Dakle, sposobnosti lika + klasa = način igre. Well, okay, niti to nije sasvim istinto :) ali wtf… Vidjet ćete.

Klase su as follows (neprevedene za vašu zabavu): barbarian, bard, cleric, druid, fighter, monk (BLASPHEMY!), paladin, ranger, rogue, sorcerer i wizard.

Detaljnije o njima nekom drugom prilikom.

Sad ću malo skočiti na kraj onog krasnog teksta da spomenem još ovo:
Even some Christians try to defend D&D™ and other FRP "games," In this futile attempt, one said: "But the game is helpful because it shows the difference between good and evil characters." To this a brilliant young player replied: "Not so. Nearly everybody would rather play evil characters because they are much more powerful."

Dakle, posljednja točka izrade lika (osim biografije i osmišljavanja izgleda i finih [psiholoških] detalja..) jest odabir svjetonazora (točnije, alignment).

U D&D-u je to simplificirano do boli, toliko da je besmisleno ljude u stvarnosti pokušavati ugurati u određene alignmente – no, kad ih počinjete primjenjivati na filmske likove odjednom sve ima smisla. I therein lies the point – sve je postavljeno tako da likovi budu ne toliko stvarni koliko filmski.

Dakle, imamo dvije točke alignmenta:
1) Prvo je Law, odnosno Chaos, između kojih je Neutral – određuje sklonost pravilima, redu ili, erm… neredu.
2) Drugo je Good i Evil (odnosno «Good» i «Evil»), između kojih je Neutral – određuje sklonost vešmašinama. Mislim, čemu bi određivalo sklonost? Take a guess. Ajd. C'mon. Don't be shy. C'mon.

Te dvije točke se spoje u jednu te tako dobivamo 9 alignmenta – Lawful Good, Neutral Good, Chaotic Good, Lawful Neutral, True Neutral (ili Neutral Neutral ako vam je tako lakše), Chaotic Neutral, Lawful Evil, Neutral Evil (ili True Evil) i Chaotic Evil.

Opet, detaljnije o alignmentima nekom drugom prilikom… trebam pronaći neku kršćansku raspravu o D&D alignmentima i onda ću to iskoristiti u objašnjavanju.

Sad, jesu li Ev1l likovi moćniji od G00d? Paladin (Good Incarnate) vs Blackguard (Evil Counterpart Paladina) – tko bi pobijedio? Aah, the age-long debate…

Vezano uz to je i cilj same igre.

Each player can stay in the game as long as his character is not killed - from hours to years. If it continues long, most players identify themselves with their character, and the line between fantasy and reality tends to grow fuzzy. One authority concerning this "game" said: "The stuff that makes me nervous is over-identification with characters. I've seen people have fits, yell for fifteen minutes, hurl dice at a grand piano when their character dies."

Netočno. Prvi dio barem, jer ovo drugo sam imao priliku vidjeti – ali to nije bilo zato jer su se ljudi vezali uz likove već zato što su navedeni ljudi idioti koji su naviknuti da sve ide po njihovome. Life's a bitch.

Dakle, smrt nije kraj u D&D-u… Je li smrt spriječila Gandalfa? Ne. Eto vam ga na.

Likovi se uvijek mogu oživjeti pomoću snažnih magija, no to je skupo ako niti jedan od likova to ne zna izvesti (i ako je lik koji to zna onaj kojemu je oživljavanje potrebno). To, moram napomenuti, nije opća praksa kod RPG-a – Call of Cthulhu RPG, recimo, je puno realniji i kod njega nema oživljavanja… odnosno, kada dođe do njega, to nije igračevom zaslugom već ga DM zajebava (ili je dio priče… okay, zajebava ga) i vraća se u igru kao Chru Spawn Of Ev1l ili nešto slično (odnosno, igrač mora raditi novi lik jer je DM uzeo njegov). Uglavnom, u CoC-u oživljavanje big no-no. U D&D-u… would you like some fries with that resurrection?

Sad, cilj nije pobijediti. Cilj je doći do kraja DM-ove priču; pročitati knjigu koja vam se odvija pred očima i čije odlomke vi stvarate u hodu. Cilj je igranje uloga – hence the Role Playing Game part. Cilj je gluma, odlazak u svjetove somewhere far beyond, biti Legolas for a day, i, naravno, bezbožno klati orkove i bludničiti nad nevinim sluškinjama.

Tko je jači? Dobar ili zli lik? Ovisno o igraču; nema univerzalno nenadjebivog… Simple as that.

Sad ću stati. Odnosno idem ja dalje pisati, ali tu zaustavljam prvi dio priče. U slijedećem dijelu čitajte o uspaljenim vilenjacima, pohotnim gnomovima i latentno sotonističkim obredima.

Ako vas to ne zagrije za D&D, ne znam što hoće.

Glede radi naše potrošnje energije rečeno nam je da bi trebali napraviti novu nuklearnu elektranu.

Da sam ja Amerikanac ozbiljno bi se zabrinuo za svoju slobodu i pravo na profesionalno prežderavanje i rekreativno bitchanje jer bi Hrvatska, poznata ekstremistička bliskoistočna zemlja, time dobila mogućnost razvijanja nuklearnog naoružanja.

Pa eto, baš je sad Sanader poručio našim nordijskim susjedima, Slovencima, da back offaju inače ćemo na njih poslati ekipe seksualno ugroženih biciklista-samoubojica… plan je preusmjeriti ih sa Jaruna malo sjevernije, čime bi nezaustavljivo upali u Sloveniju. [Pervan] Ako bi ju uspjeli pogoditi. [/Pervan]

From there on in plan je jednostavan – brutalno silovati sve Slovence a Slovenke odvesti i prodati u bijelo roblje.

Da, both of them.

…

Pervan mode off.

Cijela situacija me podsjeća na ono kad su Slovenci najavili da će kupiti novi bojni brod. Sve je bilo spremno, novac pripremljen i papirologija potpisana, no realizacija tog plana je odgođena jer se još uvijek nisu dogovorili kud bi ga točno stavili. Janez je ponudio svoj bazen kao najveću površinu vode u zemlji, no zbog tehničkih problema to nikad nije izvedeno.

Naravno da je bilo problema i oko imenovanja broda, nakon što je prvotno prihvaćeni prijedlog da se brod nazove USS Stanko Vraz odbačen jer su shvatili da je Vraz zapravo bio previše hrvatski orijentiran. Potraga za velikim Slovencem se još uvijek nastavlja, a ako sve ostalo propadne vjerojatno će pretenciozno nazvati brod USS Piranski Zaljev pa kud pukne da pukne.

Mi cijelo vrijeme mudro šutimo po tom pitanju, šaljući oštre napomene na sve strane (jer ljuti pogled osvaja tvrda srca) spremajući se tog veličanstvenog dana kada napravimo još jednu elektranu krenuti u realizaciju svog masterplana…

Some day, some day, some day
Dominion
Come a time
Some day, some day, some day
Dominion

Ooh, bježite, Slovenci… kao što vam je Ratchan pjevao:
Some say prayers
I say mine

Dok je još stari papa bio na vlasti, prigovarao sam i plakao jer, iako se nikako nisam slagao s institucijom Crkve, stari Ivek mi je bio simpatičan pa nisam mogao biti u potpunosti protiv.

A sad je švabo na vlasti.

Ratsinger, the Scourge of Common Sense, je odmah s dolaskom na vlast sa sobom donio Tamnu Stranu Sile i počeo se okolo kurčiti (pardon my French) i praktički derati: 'POWER! UNLIMITED POWER!'

I mean, još mi uvijek nije jasno kako su od svih mogućih kandidata odabrali *njega*? On je u svojem razredu bio 'the man least likely to become pope'. Zapravo, when you think about it, on je savršen za Crkvu - tradicionalan, pobožan i pošten.


Što bi, prevedeno s religijskog, značilo retardiran, licemjeran i pokvaren. Dakle, savršen papa.

Kako se ono zove? Kalisto III.?


Dakle, sada kad je Štakorko na vlasti, ja sam u neku ruku sretan.

np Azra - Kurvini sinovi

To i naše domaće afere povezane s našim desciples of the lie su po n-ti puta potvrdile da je Crkva gomila mentalno zaostalih degenerika i da od pamtivijeka postoji zlatni set pravila prilikom upisom u Svećeničku akademiju:

1) Ako ti se digne samo čitajući ovaj papir, ti si naš čovjek.
2) Ako si prodao majku ili bilo kojeg drugog člana bliže obitelji u bijelo roblje ili si spreman to napraviti, ti si naš čovjek.
3) Ako si tijekom svog života poželio promijeniti ime u Simulator ili Hypocrita, ti si naš čovjek.
4) Ako si ovo pročitao, ti si naš čovjek.


Ovako ispada dosta lame jer mi se već polagano spava, ali činjenica je da su svećenici redom licemjerni seksualno ugroženi govnari. Čast iznimkama.

Istina, to govori ciničan dio mene, ali kako ne biti ciničan kad se govori o religiji? Sve se ionako iskrivi da stane u sliku.


Kakva Cosa Nostra, kakva Yakuza... Kršćanstvo ih prebije. A Ratsinger? Idealan čovjek.

Isprva sam bio skeptičan (prirodan stav prema svemu), ali onda pomislih: 'Hey, možda moje šesto i pol čulo nije u pravu.'

U trenutku kad je izjavio da je homoseksualizam bad, da su svi koji su drugačiji od drugih spawns of Satan i osobito sad kad je osudio onog malog tukca, Trottera or whatever, dokazao je da moje šesto i pol čulo još uvijek zna svoj posao.


Heh, upravo svira Poljska u mom srcu i išao je onaj stih 'papa Woytila i ja...'. Eh, Ivek i ja se nikad nismo upoznali, ali nadam se da ćemo se Ratsy i ja jednog dana vidjeti uživo.

Pozdravit ću ga, rukovati se s njim, sjesti pokraj njega... Razgovarat ćemo o ptičicama i pčelama i vjerojatno će mi predložiti da mu sjednem u krilo or something... Onda ću reći: 'Malo je vruće, samo da skinem dugu majicu.' Ispod ću nositi onu svoju Maiden majicu na kojoj Eddy kaže srednjaka, odvezati kosu iz repa i zamahnuti njom u slow-motionu na sve strane, zabaciti se u stolac, izvaditi d20 i predložiti da odigramo partiju RISUS-a. Kao podlogu ću vjerojatno uzeti A Game of Thrones or smth.


... i čuvajte se ajkula...


Najgori su vukovi koji nose kožu pastira...

Thus ends the fifth battle
By the treachery of men the field is lost
The night falls and great is the triumph of evil
The league is broken
The last vestige of hope lives in the hidden king
Only he troubles the dark one's mind
Only he could bring ruin to the black foe
Though the land lies down in agony and the curse lives on
A new star shall arise
And a new day shall come, again